Godinama pratim pokladna jahanja u siječnju – prikaze kojima se prisjećamo narodnih običaja iz doba čuvanja granice uz prostoru kojeg su bili osvojili Turci- ali ovakvo kao što je jahanje bilo u Laslovu, u organizaciji Fatme Korođ i Janoša Palke, – još nisam.
Povorka jahača predvođenih sviračima u kolima upregnutim Janoševim ponijima uputila se prijepodne od Autohtonog etno eko seoskog imanja Korođ put Laslova. Zaustavljali su se na postajama, u središtu Laslova kod crkve, pjevali, častili se pa se vratili u Korođ, gdje su išli po postajama i radili sve isto kao u Laslovu.
No, večernji su sati donijeli iznenađenje. Naime, osim ljubavi prema konjima svi dijele i ljubav prema hrani pa su svi do jednog jahača završili na Autohtonom etno eko seoskom imanju Korođ. U restoran sjatilo se stotinjak uzvanika, kuhao se tamo, kao što to baš kauboji vole, grah.
U gomili, iznenada čujem njištanje, obzirem se, i ne mogu vjerovati! Usred restorana gazda Janoš Palko i još njih par ulaze na konju. Kao kauboji u salun, ili kao nekada i ovdje kod nas, malo istočnije od Divljeg zapada i pustih prerija, u konačišta i gostionice Čaruga i njegovi Tići.
A na imanju ambijent još s vrta osvaja, ali i „ubija“ sve što o modernom znate – u tren se sve ovovjekovno zaboravlja. Jer ulaskom na imanje otvara se četvrta dimenzija kojoj, svojom nekonvencionalnošću, doprinosi i vlasnik imanja Janoš Palko, uvijek u čizmama kabojkama, košulji, prsluku, riflama i karakterističnom frizurom odnosno repićem na glavi kojeg pušta još od rata.
„Vremenski stroj“ baca vas u ambijent gostiona kakve, prema pričama, zamišljamo da su bile u Čaruginom vremenu. A iznad cijelog ciglenog poda restorana ističu se rustikalije – s drvenih greda i zidova vise primitivne alatke i ostalo što su ljudi izmislili još u doba lojanica, prije nego li se Nikola Tesla rodio. Čini mi se da je vrijeme ovdje stalo još u to doba.
Ulaze i tamburaši, harmonikaši.. ore se bećaraci… Tek je tada krenulo veselje kakvo samo ovaj samosvojan gazda može organizirati. Vruće je dok u kaminu gore drveni prozorski okviri i crvčeći pokazuju energetsku učinkovitost, atmosferu dodatno podgrijavaju muzikaši.
Neće se ovakvog domaćinstva i smisla za šalu naći nadaleko, ma u bilo kojem smjeru svijeta čovjek krenuo. Zato ne čudi ni to što su „cigoši“ svirali na uho čak i magarcima i konjima koje uzgaja Janoš Palko na svom imanju u Korođu. (nap.aut. – nije vrijeđanje Roma jer nam se jedan osmjehom sam tako predstavio rekavši da je „Cigan“).
– Uvijek je kod ovako veselo, pomalo ludo i neobično. Pa kad ja volim šalu, tko bi inače dozvolio da mu konji i magarci uđu u restoran… Učas smislim urnebes, nije mi teško razveseliti i druge, a ljudi to prihvate, vole… Vidiš i sam da danas nije vrijeme za išta, svi hodaju „nosa savijenog do poda“, teško je. E, ne može to više tako…, mora se promijeniti, na bolje i veselije. Makar ovdje kod mene – priča mi Palko, inače profesionalni kuhar koji je radio u osječkom hotelu Royal, Lovačkom rogu…
Unatoč gužvi ne čudi što smo u gostima ostali do duboko u noć.
Pričaju ljudi, ovdje kao da nema fajronta, samo vidiš kako se sinoćnji gosti na kapiji pri odlasku susreću s onima jutarnjima na dolasku.
Valja otkriti, na kraju, još jedan detalj – među uzgajivačima konja i jahačima doista je bio Čaruga – Ernestinovčanin u cijeloj Hrvatskoj znan pod nadimkom tog slavonskog hajduka koji nosi još od djetinjstva, a administracija ga je zavela pod imenom Darko Čelik. Ne može proći dobro veselje bez ljudi poput Janoša, Čaruge…
Laslovčanin Ladislav Ferenc, koji je kriv za ovu novinarsku reportažu dovevši me kod Janoša, uvjerava me da je ovdje takva zabava svake noći, a zbog jedinstvenosti atmosfere gosti izdaleka koji dolaze u Slavoniju ne žele nigdje dalje nego samo u ovaj seoski turizam koji, pak, danju opet ima nekih svojih drugih čari za boravak i izlet, a o čemu ćemo neki drugi puta na portalu osječki.hr. Ovakve specifičnosti koje Slavoniju čine upravo ovakvom kakva jeste zaslužuju medijsku i svaku drugu pozornost.
