Svaki je 10. listopada već stotinu godina veselo u kući Irenke Siler, rođene Božić, koja je u nju stigla daleke 1923. godine kao plod ljubavi u obitelji Biljana, oca Mladena Božića i majke Elizabete, rođene Švarc.
Iznenađenje su ovaj put, za stoti rođendan, slavljenici priredili načelnik Općine Bilje Željko Cickaj, predsjednik Općinskog vijeća Zdenko Jumić sa suradnicima iz općinske uprave Damirom Bučekom i Igorom Gamošem, ruku punih darova i sa slavljeničkom tortom. Presretna zbog iznenadnog posjeta i odjednom pune kuće ljudi stogodišnjakinja Irenka nije isprva mogla doći do riječi, ali, kako je teklo druženje nakon čestitki, prisjetila se mnogo čega što je doživjela.
Nakon čestitanja i poljubaca uz neizostavni buket cvijeća Željko Cickaj zadovoljno je ustvrdio kako je, unatoč godinama, gospođa Irenka lucidna i dobra pamćenja.
– Svega se sjeća iz života i rado priča o tome. S veseljem smo poslušali neke zgode iz života, koji je baš i nije mazio. Nevjerojatno je kako je i dandanas vitalna i vrijedna, sve sama radi, obavlja kućanske poslove, brine se o vrtu… Zanimljivo je to da rublje i dalje pere na ruke… Jedino se požalila da je jutros, kad se probudila, osjetila da joj trne prst na ruci. Takva je to, kako se kaže, neuništiva, sorta ljudi – komentirao je Željko Cickaj.
U Bilju je gospođa Irenka završila osnovnu školi, preživjela je dva rata. Udala se godinu nakon Drugog svjetskog rata, a suprug Reže Siler preminuo je nakon Domovinskog rata, nakon što su se 1998. iz Višnjevca vratitli kući iz prognaništva. Imali su, priča stogodišnjakinja, dva sina, Reže (1947. – 2017.) i Sebastijana (1952. – 2004.), koja su bila oženjena za Katicu i Margitu.
– Imam unuke Renatu i Sebastijana te Herijetu i Roberta. Domaćica sam cijelog života, volim kuhati, posebice unukama, koje sam dočekivala iz škole. Zemlju sam obrađivala i bila sretna, a muž je radio u šumariji i kod kuće kao stolar. Sada sam sama u kući, pomažu mi unuk Robert i njegova supruga Ksenija – priča stogoišnjakinja, koja nikada nije pomislila da će to postati, a sada ima osam praunučadi i s veseljem čeka da postane šukunbaka, jer praunuk očekuje dijete.
Imala je samo jednu rođendansku želju: “Da još malo poživim na svojim nogama, da ne padnem u krevet i da ne budem nikome na teret.”
